MOŽEMO VIŠE NIJE SAMO ZAGREBAČKA PRIČA? SDP PRVI PUT OSJEĆA DA MU LIJEVI PROSTOR IZMIČE IZ RUKU

Hrvatska ljevica ulazi u fazu u kojoj stara pravila više ne vrijede.

Godinama je SDP bio središnja organizacija lijevog političkog prostora. Imao je infrastrukturu, prepoznatljivost, biračko tijelo, tradiciju, lokalne organizacije i status stranke oko koje se, na kraju, moraju okupljati svi ostali ako žele ozbiljno sudjelovati u borbi za vlast.

Sve druge lijevo-liberalne opcije djelovale su kao privremeni partneri, sateliti, dodatak ili korektiv.

No danas ta slika više nije tako jednostavna.

Platforma Možemo pokušava promijeniti odnos snaga na ljevici. Subotnja izborna skupština možda na prvi pogled nije donijela veliki preokret, ali je poslala poruku koju SDP ne može ignorirati: Možemo više ne želi biti samo zagrebačka stranka, niti pristaje na ulogu mlađeg partnera koji čeka što će odlučiti veći igrač.

Tomislav Tomašević i Sandra Benčić ostali su na čelu stranke. To nije iznenađenje.

Iznenađenje je ambicija koja se iza toga sve jasnije vidi.

Možemo želi nacionalnu scenu.

Možemo želi infrastrukturu izvan Zagreba.

Možemo želi dokazati da nije samo gradski eksperiment.

I, najvažnije, Možemo želi pokazati da bez njega više nema ozbiljne računice na ljevici.

SDP više nije jedini centar gravitacije

SDP je desetljećima imao jednu veliku prednost: čak i kada je bio slab, ostajao je najveća lijeva stranka. Birači su mu mogli zamjerati nedostatak energije, loše vodstvo, unutarnje sukobe ili nejasnu ideološku liniju, ali kada bi došli izbori, SDP je i dalje bio prirodna adresa za one koji žele promjenu vlasti s lijevo-liberalne strane.

Možemo sada pokušava narušiti upravo tu logiku.

U Zagrebu su već dokazali da mogu preuzeti vlast. Bez obzira na kritike, Tomašević i njegov tim dobili su prostor, institucije, upravljanje, vidljivost i političku težinu. Zagreb im je dao ono što male stranke najčešće nemaju: stvarnu vlast.

Sada pokušavaju napraviti sljedeći korak.

Iz gradske platforme prema nacionalnoj stranci.

Iz aktivističkog pokreta prema organizaciji koja želi upravljati državom.

Iz političkog izazivača prema faktoru bez kojeg se ne može sastaviti buduća većina.

Za SDP je to opasno.

Ne zato što Možemo odmah može preuzeti cijelu ljevicu.

Nego zato što postupno mijenja psihologiju birača.

Ako se dio lijevih birača počne pitati je li SDP zaista jedini izbor, tada se otvara prostor za novu borbu unutar istog političkog bloka.

Tomašević i Benčić šalju poruku HDZ-u, ali i SDP-u

Na skupštini se ponovno mogla čuti tvrdnja da se HDZ boji Možemo i da će lijevo-liberalna opcija na sljedećim izborima zajedno sa SDP-om osvojiti vlast u Hrvatskoj.

Na površini, to je poruka upućena HDZ-u.

No između redaka, to je i poruka SDP-u.

Možemo govori: mi smo potrebni.

Mi više nismo dodatak.

Mi nismo samo zagrebačka lista.

Mi imamo svoje ljude, svoje teme, svoju publiku i svoju ambiciju.

U politici se partnerstvo rijetko gradi samo na ljubaznosti. Gradi se na odnosu snaga. A Možemo sada pokušava povećati svoju pregovaračku težinu prije nego što izborna računica postane konačna.

Ako SDP želi vlast, trebat će mu saveznici.

Ali ako Možemo dovoljno naraste, više neće biti samo saveznik.

Bit će politički uvjet.

Nacionalna ambicija i lokalna slabost

Jedan od ključnih problema Možemo bio je dojam da je riječ o stranci snažno vezanoj uz Zagreb. Taj problem pokušavaju riješiti širenjem glavnih stranačkih tijela i uključivanjem ljudi iz drugih lokalnih organizacija.

To je važan signal.

Ali signal još nije isto što i stvarna snaga.

Hrvatska politika izvan Zagreba funkcionira drugačije. Lokalni odnosi, osobne mreže, terenski rad, županijske strukture, male sredine, komunalni problemi, lokalne teme i dugogodišnje navike birača ne mijenjaju se preko noći.

SDP je, unatoč svim slabostima, još uvijek prisutan u mnogim dijelovima zemlje.

Možemo tek mora dokazati da može izgraditi mrežu koja nije samo medijski vidljiva, nego organizacijski održiva.

To je velika razlika.

Jedno je imati snažne nastupe u Zagrebu i na nacionalnoj televiziji.

Drugo je imati ljude na terenu, mjesne odbore, lokalne kandidate, prepoznatljive profile i birače koji će izaći zbog vas, a ne samo protiv HDZ-a.

Sandra Benčić kao političko lice platforme

Sandra Benčić ostaje jedno od najprepoznatljivijih lica Možemo. Njezina uloga nije samo formalna. Ona je politička artikulacija stranke, osoba koja najčešće daje ideološki okvir, objašnjava smjer i vodi najvažnije javne sukobe.

Za pristaše Možemo, Benčić je jasna, borbena i programski profilirana političarka.

Za kritičare, ona je simbol političkog aktivizma koji se teško prevodi u upravljanje državom.

Upravo ta podjela prati cijelu platformu.

Možemo ima energiju, ali protivnici pitaju ima li dovoljno širine.

Ima jasne stavove, ali protivnici pitaju ima li dovoljno pragmatizma.

Ima prepoznatljive ljude, ali protivnici pitaju može li izdržati pritisak nacionalne vlasti.

Ta pitanja neće nestati.

Naprotiv, što Možemo bude ambiciozniji, bit će sve glasnija.

Ivana Kekin i širenje prepoznatljivih lica

Novu vidljivost unutar stranke dobila je i Ivana Kekin. Za dio javnosti ona je jedna od energičnijih i direktnijih predstavnica platforme, političarka koja se lako uklapa u komunikacijski stil Možemo: emotivno, aktivistički, jasno i često vrlo oštro prema protivnicima.

Kritičari joj, s druge strane, zamjeraju nastupe koje vide kao previše teatralne, previše oblikovane prema već postojećem modelu unutar stranke i nedovoljno politički samostalne.

No bez obzira na te ocjene, jedna je stvar jasna: Možemo pokušava stvoriti više lica, a ne ovisiti samo o Tomaševiću i Benčić.

To je važan korak za svaku stranku koja želi rasti.

Jer nacionalna politika ne može počivati na dvije osobe.

Mora imati tim.

Mora imati prepoznatljive glasove.

Mora imati ljude koji mogu nositi teme, regije, resore i sukobe.

Možemo to sada pokušava izgraditi.

Pitanje je samo hoće li to uspjeti dovoljno brzo.

Lijevi blok pred velikom dilemom

Najveća dilema za lijevo-liberalni blok sada je jednostavna: suradnja ili natjecanje?

SDP i Možemo javno mogu govoriti o zajedničkom cilju, rušenju HDZ-a i osvajanju vlasti. Ali ispod te površine postoji realna borba za dominaciju.

Tko će određivati glavne teme?

Tko će voditi kampanju?

Tko će biti lice promjene?

Tko će nakon izbora imati jače karte u pregovorima?

SDP ima tradiciju.

Možemo ima novu energiju.

SDP ima širu staru mrežu.

Možemo ima snažniji identitetski naboj kod dijela urbanih birača.

SDP pokušava ostati velika stranka.

Možemo pokušava dokazati da ljevica ne mora više čekati SDP da bi imala budućnost.

To je sukob koji možda neće biti otvoreno priznat, ali će oblikovati svaki njihov potez.

HDZ kao zajednički protivnik

HDZ je, naravno, središnja meta obiju opcija. I SDP i Možemo znaju da bez zajedničkog pritiska na HDZ teško mogu doći do vlasti. Zato će u javnosti naglašavati suradnju, zajedničke ciljeve i potrebu za promjenom.

No HDZ može profitirati upravo od njihovih međusobnih napetosti.

Ako se ljevica previše rasprši, HDZ ostaje stabilniji.

Ako SDP i Možemo uđu u borbu za iste birače, HDZ može čekati sa strane.

Ako se budu previše nadmetali u ideološkoj čistoći, mogli bi izgubiti centar.

Ako se previše prilagode centru, riskiraju razočaranje vlastite baze.

To je politička zamka koja čeka svaki blok koji želi srušiti dugogodišnju vlast.

Može li Možemo postati više od protesta?

Ključno pitanje za platformu Možemo glasi: može li postati više od stranke protesta, urbanog nezadovoljstva i aktivističke energije?

U Zagrebu su dobili priliku pokazati da mogu upravljati. Na nacionalnoj razini moraju dokazati da mogu voditi širi politički projekt.

To znači odgovarati na pitanja koja nisu uvijek ugodna.

Gospodarstvo.

Sigurnost.

Energetika.

Demografija.

Zdravstvo.

Porezi.

Migracije.

Odnos prema poduzetnicima.

Odnos prema sindikatima.

Odnos prema europskoj politici.

Što je stranka bliže vlasti, to manje može živjeti od moralne superiornosti i općih poruka. Mora nuditi konkretne odgovore.

Tu počinje pravi test.

Zaključak: ljevica se mijenja, ali nitko još ne zna tko će je voditi

Subotnja skupština Možemo možda nije donijela dramatičan personalni preokret, ali je pokazala nešto važnije: platforma ulazi u fazu u kojoj želi preuzeti veći dio političkog prostora.

SDP više ne može računati da će automatski biti glavni centar ljevice samo zato što je to bio godinama.

Možemo više ne želi biti samo zagrebačka priča.

A birači će odlučiti tko im izgleda uvjerljivije: stara stranka s tradicijom i infrastrukturom ili nova platforma koja tvrdi da može promijeniti pravila igre.

Na papiru, SDP je i dalje veći.

U simboličkom prostoru, Možemo sve jače gura prema naprijed.

I upravo tu počinje prava borba.

Ne samo protiv HDZ-a.

Nego za pitanje koje će odrediti budućnost hrvatske ljevice:

tko će biti njezin stvarni lider — stranka koja je desetljećima držala taj prostor, ili pokret koji tvrdi da je došlo vrijeme da se sve promijeni?